Kazališna predstava Punoglafka:
Mladost ili ludost?
Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Damir Trajčević, Punoglafka, red. Mario Kovač
Mladost ili ludost?
Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Damir Trajčević, Punoglafka, red. Mario Kovač
Iako već odavno potrošen izraz, kreativan nered je ono što u potpunosti opisuje scenu na kojoj se predstava odigrava. A scenografija je ovdje ono od čega valja započeti. Gomila odjevnih predmeta dostatna da u njoj prezimi čitav jedan prosječni zagrebački osnovnoškolski razred (od barem trideset učenika) razasuta je po čitavoj pozornici. Na prvi pogled, sveopći kaos koji bi opsesivno-kompulzivni bolesnici vjerojatno tolerirali samo ako bi morali, ubrzo poprima obrise reda – sve je posloženo po bojama, gotovo nijansama. U prožimajućem i pomalo uznemirujućem šarenilu, uočljiva su tri poprilično masivna postolja, a na scenu ubrzo dolazi i četvoro glumaca, sjedajući na jedno od njih. To je početak predstave nastale prema romanu Damira Trajčevića, dodatno podnaslovljenog purgericus vuglaris, u režiji Marija Kovača. I dok roman nosi oznaku zabranjenog za one čija se dobna granica prelazi dvadeset godina, predstava već na samom početku upozorava sve autoritarne pripadnike društva današnjice (odgajatelje, profesore, političare, zapravo sve one koji se diče moralnim osjećajima) kako još Hrvatska ni propala dok je nama naše mladeži izblijedjela sjaja, a čiji je život neprestani party.
„Punoglafka je pogled u iskrivljenu sliku današnjice koju nam pruža zrcalo nalik onima u zabavnom parku'.“, priča je to o svemu onome što ispunjava život jednog tinejdžera naglašena povećom dozom groteske, sve ono što se događa likovima na sceni zamjetno je uveličano i humorno karikirano, no unatoč takvoj potpunoj izobličenosti, tekst ipak ostaje aktualan, prepoznatljiv upravo tom prisutnošću današnjice otkrivajući sliku nekih novih klinaca, njihovih razmišljanja, ponašanja, životnih ciljeva, moralnih normi.
Punoglafka je sedamnaestogodišnja djevojka čiji su dani ispunjeni gotovo samoubilačkim izlascima prepunima alkohola i droge, nimalo suzdržanih seksualnih avantura, prečestim ponavljanjem razreda, zavidno bogatim prijateljima, djevojka čija je rodoslovna bukva disfunkcionalna, a opet tako blisko nalikuje posve običnom rodoslovnom stablu. Njezina je glava stalno puna i raspored njezinih slobodnih aktivnosti uistinu je impresivan, baš kao i njezini savjeti (koji nalikuju kakvim brokerskim izvještajima o stanju na burzi) onim neuglednijim prijateljima od kojih počesto neuspješno pokušava napraviti face. Njezin život je kratak jer traje samo do četiri ujutro, njezin je život hard core xxl, život apsolutno neopterećenim svim izvanjskim (nezaposlenošću, krizom, besparicom, lošim društvom). Jer ona živi u „zemlji čudesa gdje bi si i Alisa rezala žile“.
Naslovnu ulogu Punoglafke utjelovila je mlada i nagrađivana glumica Nika Mišković (nekoliko nagrada za glavnu žensku ulogu u predstavi Ana i Mia) koja minimalnim transformacijama ona postaje „djevojka koju ne bi htjeli imati za kćer, ali bi za ljubavnicu“, a gledatelje iznimno uvjerljivo uvlači u neki novi svijet, okruženje u kojem vlada halucinogena jurnjava potpomognuta raznoraznim opijatima, no istovremeno ga čini (već spomenuto) svakidašnjim, onim kakvim ipak veći dio populacije živi. Petra Kurtela potpuna je suprotnost nešto ozbiljnijoj Niki Mašković. Stereotipnu bogatašicu kRenčiojoj je pruženo sve, Kurtela je upotpunila iritirajućom (ali za ovu ulogu neophodnom) vrckavošću kojom je dodatno naglasila razmaženost svojeg lika. Jan Kerekeš i Amanda Prenkaj odigrali su plejadu različitih likova (od policajaca i inspektora, roditelja Punoglafke, pohotnih bikera i sl.), a u svakoj su ulozi sasvim dopadljivo, komično i iznimno talentirano dominirali scenom. Njihov prijelaz iz uloge u ulogu predstavu je svrstao u one izvedbe čija je glavna karakteristika britki humor.
„Punoglafka je pogled u iskrivljenu sliku današnjice koju nam pruža zrcalo nalik onima u zabavnom parku'.“, priča je to o svemu onome što ispunjava život jednog tinejdžera naglašena povećom dozom groteske, sve ono što se događa likovima na sceni zamjetno je uveličano i humorno karikirano, no unatoč takvoj potpunoj izobličenosti, tekst ipak ostaje aktualan, prepoznatljiv upravo tom prisutnošću današnjice otkrivajući sliku nekih novih klinaca, njihovih razmišljanja, ponašanja, životnih ciljeva, moralnih normi.
Punoglafka je sedamnaestogodišnja djevojka čiji su dani ispunjeni gotovo samoubilačkim izlascima prepunima alkohola i droge, nimalo suzdržanih seksualnih avantura, prečestim ponavljanjem razreda, zavidno bogatim prijateljima, djevojka čija je rodoslovna bukva disfunkcionalna, a opet tako blisko nalikuje posve običnom rodoslovnom stablu. Njezina je glava stalno puna i raspored njezinih slobodnih aktivnosti uistinu je impresivan, baš kao i njezini savjeti (koji nalikuju kakvim brokerskim izvještajima o stanju na burzi) onim neuglednijim prijateljima od kojih počesto neuspješno pokušava napraviti face. Njezin život je kratak jer traje samo do četiri ujutro, njezin je život hard core xxl, život apsolutno neopterećenim svim izvanjskim (nezaposlenošću, krizom, besparicom, lošim društvom). Jer ona živi u „zemlji čudesa gdje bi si i Alisa rezala žile“.
Naslovnu ulogu Punoglafke utjelovila je mlada i nagrađivana glumica Nika Mišković (nekoliko nagrada za glavnu žensku ulogu u predstavi Ana i Mia) koja minimalnim transformacijama ona postaje „djevojka koju ne bi htjeli imati za kćer, ali bi za ljubavnicu“, a gledatelje iznimno uvjerljivo uvlači u neki novi svijet, okruženje u kojem vlada halucinogena jurnjava potpomognuta raznoraznim opijatima, no istovremeno ga čini (već spomenuto) svakidašnjim, onim kakvim ipak veći dio populacije živi. Petra Kurtela potpuna je suprotnost nešto ozbiljnijoj Niki Mašković. Stereotipnu bogatašicu kRenčiojoj je pruženo sve, Kurtela je upotpunila iritirajućom (ali za ovu ulogu neophodnom) vrckavošću kojom je dodatno naglasila razmaženost svojeg lika. Jan Kerekeš i Amanda Prenkaj odigrali su plejadu različitih likova (od policajaca i inspektora, roditelja Punoglafke, pohotnih bikera i sl.), a u svakoj su ulozi sasvim dopadljivo, komično i iznimno talentirano dominirali scenom. Njihov prijelaz iz uloge u ulogu predstavu je svrstao u one izvedbe čija je glavna karakteristika britki humor.
Punoglafka je predstava o ponešto intenzivnijem odrastanju zagrebačke tinejdžerice čiji je život ispričan na crnohumoran način. Još jedna u nizu priča o otpisanoj generaciji, zaokružena je dvama pitanjima koje sama junakinja postavlja : kad će svemu ovome kraj te što je ona toliko sagriješila da sad ovoliko pati. Redatelj ostavlja gledatelje bez željenih odgovora, pomalo ih zakidajući i za poantu cijele priče (koja je tipična za upravo ovakve tekstove). Iako je pouka možda potrebnija nešto mlađem uzrastu (ukoliko im je ovakva predstava uopće na ikakvu repertoaru), zrelijim gledateljima, kao i samoj Punoglafki, preostaje samo nastavak traganja u vlastitom aranžmanu koji ih vjerojatno nikad neće dovesti do cilja same potrage. Punoglafka je predstava koja će vas razljutiti i isprovocirati i natjerati na razmišljanje, predstava visoke kvalitete, predstava zbog koje će gledatelji odahnuti jer je hiperkarikirana, nadajući se da nisu samo – djetinje naivni.
© Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 26. studenoga 2012.
© Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 26. studenoga 2012.
Damir Trajčević
Punoglafka
redatelj Mario Kovač
premijera 18. listopad 2012.
dramaturginja Marijana Nola, scenografkinja i kostimografkinja Valentina Crnković, rekviziter Jasna Josipovski, skladatelj Nikša Marinović, inspicijentica Jasna Josipovski, majstori svjetla i tona Marinko Radočaj i Darko Crnčević, asistentica kostimografa i scenografa Jasna Josipovski
izvode: Nika Mišković, Amanda Prenkaj, Petra Kurtela, Jan Kerekeš
Posjet kazališnoj predstavi "Punoglafka"
„Punoglafka“ je kazališna predstava temeljena na istoimenom romanu Damira Trajčevića, točnije remek-djelo redatelja Maria Kovača, dramaturginje Marijane Nole i male, ali iznimno uspješne glumačke ekipe koju čine Jan Kerekeš, Petra Kurtela, Nika Mišković i Amanda Pretkaj.
Salve pohvala s razlogom se slijevaju u Centar za kulturu Trešnjevka, koji je danas, 18. studenoga 2013. u 10.00h, na svojim daskama ugostio ovu modernu intimnu refleksiju te projekciju pojedinca i društva. Punoglafka je mnogo više od centralnog lika koji upravlja silama što se radnjom zovu. Ona je tipična predstavnica današnjega življenja, necenzurirana adolescentica, opterećena neopterećenošću, vođena nekim novim sustavima mjernih jedinica za sreću, zdravlje, ljubav, uspjeh i samoostvaraj. Punoglafka šokira, ali ne tolikom rječnikom, vanjštinom, oblicima ponašanja (koje bismo lako i odreda mogli nazvati devijantnima!) koliko ispraznošću kojom puni dane odrastanja i sazrijevanja. Ona je bešćutni konzument nemalo svega dostupnoga, relativizira vrijednosne stupove do razine poništavanja istih, bespoštedno, nepromišljeno i grubo srlja, gubi se pokazujući punu štetnost izostanka vodstva i potrebnoga utjecaja kanonskih oslonaca: roditelja, prijatelja, odgojnih i obrazovnih struktura etc. Protagonistica nije usamljena dok čini sve što čini, ima potporu društvenih mikro i makro jedinica koje šuteći ustvari potiču, a čak i ubrzavaju pad nje kao individue. Ali još tragičnije – konačan kolektivni pad.
Nakon predstave, s pozornice su nam se obratili voditelj kazališne aktivnosti Centra za Kulturu Trešnjevka Želimir Ciglar, psihologinja i UNICEF-ova mabasadorica dobre volje Maja Vučić te psihijatar u mirovini dr. Zlatko Bastašić koji su bili svojevrsni interpretatori viđenoga, ali i savjetodavci koji su kroz prepričavanja osobnih i profesionalnih iskustava te odgovaranje na naša pitanja dodatno obogatili ionako sjajno iskustvo koje nam je priskrbila „Punoglafka“.
Učenice koje su posjetile predstavu, dakle učenice 1.i i 2.g razreda naše Škole, posebno su se isticale svojim uzornim ponašanjem i aktivnim sudjelovanjem u popratnoj dijaloškoj tribini te su iskreno pohvaljene i od strane maloprije spomenutih stručnih govornika.
O sljedećim izvedbama ove predstave, radionicama i projektima CKT-a saznajte više na njihovoj internetskoj stranici ili osobno na adresi Park stara Trešnjevka 1, a galeriju fotografija pogledajte ovdje.
Tekst i fotografije: Darija Šćukanec, prof.
„Punoglafka“ je kazališna predstava temeljena na istoimenom romanu Damira Trajčevića, točnije remek-djelo redatelja Maria Kovača, dramaturginje Marijane Nole i male, ali iznimno uspješne glumačke ekipe koju čine Jan Kerekeš, Petra Kurtela, Nika Mišković i Amanda Pretkaj.
Salve pohvala s razlogom se slijevaju u Centar za kulturu Trešnjevka, koji je danas, 18. studenoga 2013. u 10.00h, na svojim daskama ugostio ovu modernu intimnu refleksiju te projekciju pojedinca i društva. Punoglafka je mnogo više od centralnog lika koji upravlja silama što se radnjom zovu. Ona je tipična predstavnica današnjega življenja, necenzurirana adolescentica, opterećena neopterećenošću, vođena nekim novim sustavima mjernih jedinica za sreću, zdravlje, ljubav, uspjeh i samoostvaraj. Punoglafka šokira, ali ne tolikom rječnikom, vanjštinom, oblicima ponašanja (koje bismo lako i odreda mogli nazvati devijantnima!) koliko ispraznošću kojom puni dane odrastanja i sazrijevanja. Ona je bešćutni konzument nemalo svega dostupnoga, relativizira vrijednosne stupove do razine poništavanja istih, bespoštedno, nepromišljeno i grubo srlja, gubi se pokazujući punu štetnost izostanka vodstva i potrebnoga utjecaja kanonskih oslonaca: roditelja, prijatelja, odgojnih i obrazovnih struktura etc. Protagonistica nije usamljena dok čini sve što čini, ima potporu društvenih mikro i makro jedinica koje šuteći ustvari potiču, a čak i ubrzavaju pad nje kao individue. Ali još tragičnije – konačan kolektivni pad.
Nakon predstave, s pozornice su nam se obratili voditelj kazališne aktivnosti Centra za Kulturu Trešnjevka Želimir Ciglar, psihologinja i UNICEF-ova mabasadorica dobre volje Maja Vučić te psihijatar u mirovini dr. Zlatko Bastašić koji su bili svojevrsni interpretatori viđenoga, ali i savjetodavci koji su kroz prepričavanja osobnih i profesionalnih iskustava te odgovaranje na naša pitanja dodatno obogatili ionako sjajno iskustvo koje nam je priskrbila „Punoglafka“.
Učenice koje su posjetile predstavu, dakle učenice 1.i i 2.g razreda naše Škole, posebno su se isticale svojim uzornim ponašanjem i aktivnim sudjelovanjem u popratnoj dijaloškoj tribini te su iskreno pohvaljene i od strane maloprije spomenutih stručnih govornika.
O sljedećim izvedbama ove predstave, radionicama i projektima CKT-a saznajte više na njihovoj internetskoj stranici ili osobno na adresi Park stara Trešnjevka 1, a galeriju fotografija pogledajte ovdje.
Tekst i fotografije: Darija Šćukanec, prof.
Vijenac br. 487 01.11.2012.
Kazalište
Damir Trajčević, Punoglafka, red. Mario Kovač, Kazalište KNAP
Odličan prikaz zalutale mladeži
Igor Tretinjak
U vremenu potpune relativizacije društvenih vrijednosti, mudra starost se žali, ne nudeći rješenja, dok u njezinoj sjeni nova mladost, prepuštena sebi, lunja prostorima besperspektivnosti. Njezina izgubljenost rijetko se javno propitkuje, i to uglavnom u crnoj kronici (prekasno) i na žutim stranicama (promašeno), no ponekad i u umjetnosti, koja mladosti pristupa dvojako – tražeći u njoj tek zahvalnu temu za smijeh i(li) šok, odnosno otvarajući pitanja i potičući razmišljanja.
Nova predstava KNAP-a Punoglafka u sebi sadrži oba pristupa mladima. Romansirani predložak Damira Trajčevića naslovnoj junakinji pristupa u funkciji zabave, stvarajući duhovit svijet krajnje srednjoškolske raskalašenosti omotane seksom, drogom i alkoholom. Redatelj predstave Mario Kovač taj je neutralni pogled dodatno obogatio, pretvorivši (zabavni) lumperaj u (zabavni) prikaz stanja stvari.
U središtu je romana i predstave sedamnaestogodišnja djevojka koja školu shvaća perifernom stanicom iz koje nakon nekoliko padova biva ispisana kao tehnološki višak. U školi i oko nje, uz krpice i ostale površne crtice, Punoglafka okuplja živopisnu svitu, od prijateljice Renči, kćeri imućna političara, do brojnih ljubavnika raznih profila i kratka daha. I dok Trajčevićev roman staje na tome, predstava ide nekoliko koraka dalje.
Mario Kovač, uz pomoć dramaturginje Marijane Nola, predstavu je oblikovao u dva zaokružena dijela. U prvom, boljem i kritičnijem, kroz strukturu nastavnog sata nudi gledateljima vrlo duhovit, ironičan i zabavan, a slojevit profil Punoglafke, naslonjen na njezine osnovne preokupacije – odijevanje, šminkanje, friziranje, dopingiranje i skeniranje. Prateći Punoglafkine svakodnevne avanture iz njezine ukošene perspektive, gledatelj biva uronjen u razuzdani noćni, disfunkcionalni obiteljski i minimalno prisutan školski život, sve pomaknuto do karikature. Usput, dozirano i pitko, uz prstohvat ironije, u predstavu se upleću društveni paradoksi kao mogući razlozi „krivih životnih skretanja“.
U drugom dijelu predstave Punoglafka i Renči odlaze na kružni put odrastanja, od Istre preko Venecije i Monte Carla do krune Miss razgolićene ljepote. U tom dijelu pada ritam predstave, dok se autorski komentar utišava pred naletom lakše i rastegnutije zabave. Usprkos tomu, predstava obiluje duhovitim epizodama i minijaturama omotanim ruhom karikature te efektnim izvedbenim rješenjima.
Glumci su pod Kovačevim dirigentskim čekićem napravili odličan posao. Nika Mišković naslovnu je Punoglafku uvjerljivo oblikovala umišljenom i bahatom te koketnom i atraktivnom. Ispod tih osobina je uplela nezadovoljstvo i tugu, prikazavši prethodne osobine djelomičnom maskom i zaštitom od stvarnosti. Svojom dosljednošću čvrsto je držala niti predstave, omogućivši ostalim glumcima razigranost do karikature i dalje. Jan Kerekeš nizao je vrlo duhovite minijature, s lakoćom prelazeći iz uloge oca u čudnovate tipove Punoglafkinih muškaraca. Amanda Prenkaj bila je jednako uvjerljiva i duhovita u još zahtjevnijoj paleti likova – od majke do bajkera. Tek nešto slabija i na mjestima nesigurnija bila je Petra Kurtela, koja se mnogo bolje snašla u ulogama karikatura, poput vrlo duhovite Punoglafkine sestre, nego u liku realističnije Renči.
Scena je bila omotana u brda odjevnih predmeta, čime je scenografkinja i kostimografkinja Valentina Crnković podcrtala trivijalnost tinejdžerskog životarenja, kostimima uspješno kopiravši mladenački kič-seksepil. Glazba Nikše Marinovića poznatim je songovima najavljivala i kontekstualizirala pojedine scene, dok su Marinko Radočaj i Darko Crnčević svjetlom efikasno usmjeravali pozornost gledatelja.
U programskoj knjižici Mario Kovač je napisao kako želi da se gledatelji na predstavi nasmiju samima sebi. Time je u publiku prizvao brojne punoglafke i koje vjeruju tek u plodotvornost životne škole, svjesne da znanje nikad nije vrijedilo manje. I to u društvu u kojemu sve sustavno propada, a profitiraju tek sumnjivi poduzetnici i misice bez pokrića. U takvu stanju stvari, sutrašnjice, u kojima će riječ zrele starosti preuzeti punoglafke i njihova praznoglava svita, ne nude pretjerani optimizam. Upravo zato, predstave poput ove i više su nego dobrodošle. Posebice kad uz poticaje na razmišljanje nude obilje zabave, odličnih redateljskih rješenja i uvjerljivih uloga mladih glumaca.
Kazalište
Damir Trajčević, Punoglafka, red. Mario Kovač, Kazalište KNAP
Odličan prikaz zalutale mladeži
Igor Tretinjak
U vremenu potpune relativizacije društvenih vrijednosti, mudra starost se žali, ne nudeći rješenja, dok u njezinoj sjeni nova mladost, prepuštena sebi, lunja prostorima besperspektivnosti. Njezina izgubljenost rijetko se javno propitkuje, i to uglavnom u crnoj kronici (prekasno) i na žutim stranicama (promašeno), no ponekad i u umjetnosti, koja mladosti pristupa dvojako – tražeći u njoj tek zahvalnu temu za smijeh i(li) šok, odnosno otvarajući pitanja i potičući razmišljanja.
Nova predstava KNAP-a Punoglafka u sebi sadrži oba pristupa mladima. Romansirani predložak Damira Trajčevića naslovnoj junakinji pristupa u funkciji zabave, stvarajući duhovit svijet krajnje srednjoškolske raskalašenosti omotane seksom, drogom i alkoholom. Redatelj predstave Mario Kovač taj je neutralni pogled dodatno obogatio, pretvorivši (zabavni) lumperaj u (zabavni) prikaz stanja stvari.
U središtu je romana i predstave sedamnaestogodišnja djevojka koja školu shvaća perifernom stanicom iz koje nakon nekoliko padova biva ispisana kao tehnološki višak. U školi i oko nje, uz krpice i ostale površne crtice, Punoglafka okuplja živopisnu svitu, od prijateljice Renči, kćeri imućna političara, do brojnih ljubavnika raznih profila i kratka daha. I dok Trajčevićev roman staje na tome, predstava ide nekoliko koraka dalje.
Mario Kovač, uz pomoć dramaturginje Marijane Nola, predstavu je oblikovao u dva zaokružena dijela. U prvom, boljem i kritičnijem, kroz strukturu nastavnog sata nudi gledateljima vrlo duhovit, ironičan i zabavan, a slojevit profil Punoglafke, naslonjen na njezine osnovne preokupacije – odijevanje, šminkanje, friziranje, dopingiranje i skeniranje. Prateći Punoglafkine svakodnevne avanture iz njezine ukošene perspektive, gledatelj biva uronjen u razuzdani noćni, disfunkcionalni obiteljski i minimalno prisutan školski život, sve pomaknuto do karikature. Usput, dozirano i pitko, uz prstohvat ironije, u predstavu se upleću društveni paradoksi kao mogući razlozi „krivih životnih skretanja“.
U drugom dijelu predstave Punoglafka i Renči odlaze na kružni put odrastanja, od Istre preko Venecije i Monte Carla do krune Miss razgolićene ljepote. U tom dijelu pada ritam predstave, dok se autorski komentar utišava pred naletom lakše i rastegnutije zabave. Usprkos tomu, predstava obiluje duhovitim epizodama i minijaturama omotanim ruhom karikature te efektnim izvedbenim rješenjima.
Glumci su pod Kovačevim dirigentskim čekićem napravili odličan posao. Nika Mišković naslovnu je Punoglafku uvjerljivo oblikovala umišljenom i bahatom te koketnom i atraktivnom. Ispod tih osobina je uplela nezadovoljstvo i tugu, prikazavši prethodne osobine djelomičnom maskom i zaštitom od stvarnosti. Svojom dosljednošću čvrsto je držala niti predstave, omogućivši ostalim glumcima razigranost do karikature i dalje. Jan Kerekeš nizao je vrlo duhovite minijature, s lakoćom prelazeći iz uloge oca u čudnovate tipove Punoglafkinih muškaraca. Amanda Prenkaj bila je jednako uvjerljiva i duhovita u još zahtjevnijoj paleti likova – od majke do bajkera. Tek nešto slabija i na mjestima nesigurnija bila je Petra Kurtela, koja se mnogo bolje snašla u ulogama karikatura, poput vrlo duhovite Punoglafkine sestre, nego u liku realističnije Renči.
Scena je bila omotana u brda odjevnih predmeta, čime je scenografkinja i kostimografkinja Valentina Crnković podcrtala trivijalnost tinejdžerskog životarenja, kostimima uspješno kopiravši mladenački kič-seksepil. Glazba Nikše Marinovića poznatim je songovima najavljivala i kontekstualizirala pojedine scene, dok su Marinko Radočaj i Darko Crnčević svjetlom efikasno usmjeravali pozornost gledatelja.
U programskoj knjižici Mario Kovač je napisao kako želi da se gledatelji na predstavi nasmiju samima sebi. Time je u publiku prizvao brojne punoglafke i koje vjeruju tek u plodotvornost životne škole, svjesne da znanje nikad nije vrijedilo manje. I to u društvu u kojemu sve sustavno propada, a profitiraju tek sumnjivi poduzetnici i misice bez pokrića. U takvu stanju stvari, sutrašnjice, u kojima će riječ zrele starosti preuzeti punoglafke i njihova praznoglava svita, ne nude pretjerani optimizam. Upravo zato, predstave poput ove i više su nego dobrodošle. Posebice kad uz poticaje na razmišljanje nude obilje zabave, odličnih redateljskih rješenja i uvjerljivih uloga mladih glumaca.